Etiologija

Motivi suicidalnog čina

• Traženje pomoći.
• Bijeg iz nepodnošljive situacije.
• Olakšanje od teških psihičkih boli.
• Pokušaj utjecanja na neku značajnu, drugu osobu.
• Kako bi se pokazalo koliko se nekoga voljelo.
• Olakšavanje teškoća drugima.
• Kako bi se druge ražalostilo.
• Kako bi se druge uvjerilo koliko očajno je bilo živjeti.
• Otkrivanje da li su zaista voljeni.
• Uraditi nešto u nepodnošljivoj situaciji.
• Gubitak kontrole.
• Želja za smrću.

• Samoubojstva se čine iz različitih razloga, ali vrlo čest razlog je depresija
• Oko 19% ljudi sa poremećajem raspoloženja će tijekom života pokušati samoubojstvo
• 55% ljudi koji su učinili samoubojstvo je prije bilo depresivno
• poremećaji raspoloženja su najčešći među samoubojicama, zatim slijede shizofreni, te alkoholičari
• samoubojstvo se najčešće učini nakon depresivne epizode
• prevalenciju samoubojstava je teško odrediti jer se često učini na način koji podsjeća na nesretni slučaj
• pretpostavlja se da je oko 15% prometnih nezgoda sa fatalnim ishodom ustvari bilo samoubojstvo
• pokušaja suicida (tentamena) je daleko više nego «uspješnih» samoubojstava (podaci iz SAD-a govore o omjeru 8:1)
• samoubojstvo je 8. razlog smrti u Zapadnoj kulturi, a 3. u populaciji do 24. godine (nakon prometnih nezgoda i ubojstava)
•  niti jedna smrt ne ostavlja toliko posljedica na obitelj kao samoubojstvo

• potrebno je da istovremeno nekoliko stvari pođe naopako
• samoubojstvo nije isključivo biološka, fizička stvar, ali počinje kao podlijeganje biološkom riziku + životna očekivanja, stres, psihološki faktori
• korijen misterije samoubojstva ipak ostaje živčani sustav koji se zapleo u čvor

Prema Durkheimu, koji je položio temelje psihosocijalne teorije suicida, sva se samoubojstva mogu smjestiti u tri kategorije: egoistično, altruistično i anomalno samoubojstvo.

Egoistično samoubojstvo je povezano s ljudima koji su izgubili interes za društveni aspekt života, ili nisu potpuno i pravilno integrirani u društvo. Prema profilu je većina od njih fizički hendikepirana ili duševno poremećena. Iz ove perspektive također možemo promatrati problem integracije etičke i vjerske manjine, jer su ove skupine često izolirane od ostatka društva. Altruistično samoubojstvo je vrlo dobro poznato među vjerskim, društvenim ili političkim skupinama. Povezano je s pojedincima koji odlučuju umrijeti kao žrtve za ostatak skupine ili za ciljeve određene grupe. Anomalno samoubojstvo se pojavljuje u situacijama gdje postoje velike socijalne i ekonomske promjene i kada dolazi do dezintegracije kulture. Položaj pojedinca je promijenjen što stvar osjećaj nesigurnosti koji u donosi suicidalne misli.

Prema misaonom modelu suicidalne osobe imaju pojednostavljenu sliku života. Promatraju život s dva suprotna gledišta; stvari su dobre ili loše, crne ili bijele…

Psihoanalitički pogled na samoubojstvo je začet 1910. kada je bila prva konferencija psihoanalitičkog društva u Beču. Tada su položeni temelji za dalji razvoj teorije samoubojstva. Stenkelova teza je formula za razvoj suicidalnog mehanizma: ¨Nitko se ne ubija ako prije toga nije imao želju ubiti nekoga s kim je bio u emocionalnoj vezi¨. Bilo je raznih psihijatara koji su ponudili teorije o samoubojstvu: Alfred Adler, Sigmun Freud, Karl Meninger, Gustav Jung itd.

Karen Hornay:…..suicidalna osoba je rođena s destruktivnim tendencijama, tijekom razvoja osoba pod negativnim utjecajima okoline razvija suicidalne misli, a samoubojstvo je proizvod lošeg razvoja.

Samoubojstva se dešavaju zbog pritiska, nagomilanih životnih teškoća, suicidalnih razmišljanja, nemogućnosti pokazivanja društveno prihvatljive agresivnosti, teških neizlječivih bolesti (s jakim i upornim bolovima), psihičkih smetnji, bolesti CNS-a (tumori mozga i inzulti), gubitak posla, ljubavnih problema, osramoćenosti i političkih kriza.

Postoji i «kronično protrahirano samoubojstvo» nastalo zbog alkoholizma, asketizma, štrajka glađu, odbijanjem medicinske pomoći, narkomanije.
Emil Dircheim smatra da je stopa samoubojstava svakog društva posljedica različitog stupnja socijalne povezanosti pojedinca i društva. Pojedinac može biti nedovoljno uklopljen u društvo, ili mu društvo može umetnuti samoubilačko ponašanje kao zahtjev kome se on ne može oduprijeti (harakiri kod Japanaca, samoubojstvo staraca kod Eskima, sati u Indiji). Nagla promjene društvenog položaja, zbog neke društvene kataklizme, raspada bračne zajednice ili gubitka posla, može dovesti do samoubojstva.

Hanry i Hort dovode samoubojstvo u vezu s ekonomskim krizama i nezaposlenošću.  Stengel smatra da je to poziv za pomoć kojim samoubojica skreće pažnju okoline i očekuje od društva pozitivan odgovor za one koji ostaju živjeti.

Psihopatološki pristup vidi uzroke suicida u endokrinološkim poremećajima, drugim somatskim oboljenjima, psihijatrijskim bolestima.  

Filozofski pristup naglašava nemogućnost da se čovjek uhvati u koštac s besmislenošću života. Postoje različite vrste samoubojstava:

1. altruitivno (da se drugoj osobi pribavi neka korist),
2. tendenciozno (kao demonstracija ili protest)
3. bilansno (kada se napravi nepotpuna procjena onoga što je do tada postignuto u životu).

Uzroci suicida

1. SUICIDOGENA DISPOZICIJA
   prirođeni ili za života stečeni manjak nagona samoodržanja (životni nagon)
2. SUICIDOGENI MOTIVI
   vrlo subjektivni, promatraču se mogu činiti nevažni
   • samoubojstvo – čin nesretnog ili očajnog ljudskog bića u situaciji kojoj ne vidi izlaz?
   • samoubojstvo – empirijski očekivan kraj kod određenog dijela psihičkih bolesti?
   • i najvažnije.. smanjena funkcija serotonina
   Ljudi koji imaju manje serotonina, skloniji su depresiji i naglim odlukama i teže se suočavaju s problematičnim situacijama, jer serotonin ima smirujući utjecaj na naš um.

Ekološki model nastanka nasilja, koji je prvi puta uveden 1970.:

1. biološki i osobni čimbenici
   Individualni faktori: karakterne osobine (impulzivnost...), slaba edukacija, droge, psihijatrijske bolesti, prijašnje nasilno ponašanje

Postoje mnogi razlozi za samoubojstvo, psihički poremećaji su najčešći ali ne jedini.
2. međuljudski odnosi: unutar obitelji, među prijateljima, intimnim partnerima

Međuljudski odnosi: toleriranje nasilnog ponašanja u obitelji, poticanje nasilnog ponašanja među prijateljima - školska djeca i mladi
3. odnosi unutar zajednice

Zajednica (škola, radno mjesto): heterogenost,gusta naseljenost, dostupnost droge i oružja, nezaposlenost, siromaštvo, socijalna izolacija
4. socijalne i kulturne norme
   Socijalne i kulturne norme: odobravaju nasilje kao normalan način razrješavanja problema, smatraju samoubojstvo individulnim pravom, daju prednost pravima roditelja pred dobrobiti djeteta, potiču mušku predominaciju, odobravaju nasilje policije nad građanima, potiču političke konflikte

• Ohrabrivati pozitivno razmišljanje.

Umjesto reći kako se nešto ne može napraviti, treba reći "pokušat ćemo".

• Pomoći napisati popis dobrih kvaliteta
• Dati priliku za uspjeh. Pohvaliti kad god je moguće.
• Pomoći napisati korak-po-korak plan za postizanje ciljeva
• Razgovarati s obitelji kako bi oni bolje razumjeli kako se bolesnik osjeća
• Treba vježbati upornost i povjerljivost
• Pomaganje drugima pomaže podizanju samopoštovanja
• Uključiti bolesnika u pozitivne aktivnosti u zajednici
• Ukoliko je prikladno, uključiti ga u vjerske aktivnosti
• Može se s bolesnikom napraviti ugovor prema kojem se nagrađuju pozitivna ponašanja i nova znanja