Povijest suicida

Stari Grci nisu imali jednu riječ kojom bi označavali suicid, vjerojatno zbog toga što je u starim gradovima-državama samoubojstvo bilo kriminalni čin. Zbog toga Stoici tek sporadično promišljaju o suicidu.
Platon eksplicitno diskutira o suicidu u dva djela. Prvo, u "Phaedo" (61b-62c), Sokrat izražava zaštitnički entuzijazam za tezu koja ga pridružuje Pitagorejcima, da je suicid uvijek pogrešan, jer predstavlja naše oslobađanje samih sebe (tj. naše duše) od "guard-post" (tj. našeg tijela) što će bogovi kazniti.
Kasnije u "Zakonu" Platon tvrdi da je suicid sramotan (disgraceful) i njegovi počinitelji moraju biti pokopani u neoznačenim grobovima.
Platon prepoznaje 4 iznimke tog principa:
1. kada je nečiji um moralno korumpiran i njegov karakter se ne može spasiti
2. kada je samoubojstvo naređeno od suda, kao u Sokratovom slučaju (judical order)
3. kada na suicid prisili ekstremna i neizbježna osobna nesreća
4. kada je suicid rezultat stida i sudjelovanja u velikim nepravednim akcijama.
Aristotelova jedina diskusija o suicidu u Nicomachean Ethics je različita i konfuzna pasaža u kojoj on pokušava objasniti suicid kao kaznu koju individua zbog svoje nepravednosti primjenjuje na sebe, a zaključuje da je suicid nekakav pogrešan način ili specifična mana koju pokazuju suicidalne individue.

U srednjem vijeku je razvijeno vjerovanje kako je samoubojstvo početak vampirizma. U mnogim kulturama, uključujući i staru Englesku, ljudi koji su počinili suicid su sahranjivani na križištima putova (znak križa sačinjen od putova) kao prevenciju da postanu vampiri.

Kršćanstvo ima važnu ulogu u filozofskoj povijesti suicida, zbog svoje doktrine da je suicid moralno pogrešan. St. Augustin je među prvima prohibirao suicid kao prirodnu ekstenziju zapovijedi "Ne ubij". On smatra da je to neoprostiv grijeh. St. Thomas Aquinas kasnije brani tu prohibiciju deontološkim argumentima o svetosti života.

U vrijeme renesanse u zapadnom svijetu ljudi su bili religiozni ili praznovjerni, i vjerovali su da se depresivne misli o suicidu mogu izmijeniti religioznom vjerom. Zašto bi se ubili ako vjerujete da će vam "život" biti gori poslije smrti. U 16. stoljeću Thomas More u "Utopiji" čak preporuča dobrovoljni suicid za one koji pate od neizlječivih bolesti. U svojim "Esejima" Montaigne je skeptičan prema moralnim pozicijama suicida kao svjesnom osobnom izboru.

Do danas u svim društvima, stopa suicida (na 100.000 stanovnika) pokazuje određenu stabilnost svake godine, i pokazuje trend sporog linearnog porasta, posebno nekih subgrupa, npr. žena u odnosu na muškarce, crnaca vs. Bijelaca, siromašnih više nego bogatih…

Prema Dukheimu suicid je individualni čin, a "stopa suicida" je socijalna činjenica ponekad izvan individua. To je produkt socijalne strukture, prema čemu on razlikuje tipove suicida, prema dva ključa za razumijevanje dimenzija suicida, a to su: socijalna integracija i regulacija. Integracija podrazumijeva moral grupe, a regulacija normative koji se plasiraju individui ako želi biti član grupe. U tim kategorijama on razlikuje egoistični, altruistični, anomični i fatalistički tip samoubojstva.